Šljivovica

Šljivovica

Šljivovica je najpoznatija vrsta voćne rakije, a zbog svoje jačine i ugodne topline koju uzrokuje prilikom ispijanja posebno je popularna u Hrvatskoj i okolnim zemljama.

 

Često poslužena kao aperitiv na početku, ali i kao digestiv na kraju bogatog obroka, šljivovica je alkoholno piće koje je najukusnije kada je domaće i kada se ispija u dobrom društvu. Po svojoj kvaliteti posebno su cijenjene lička i slavonska šljivovica, od kojih slavonska nosi i oznaku zemljopisnog podrijetla zbog svoje višestoljetne tradicije. Naime, u ovim su regijama stabla šljive bila dio gotovo svake okućnice, a bogat urod svake se jeseni pretvarao u slasni pekmez ili jaku rakiju. U pecarama, posebnim prostorijama namijenjenima pečenju rakije, nalazile su se velike drvene posude zvane kace koje su služile za fermentaciju voća, kao i kotao za pečenje same rakije.

 

U 19. stoljeću rakija se destilirala u kotlovima izrađenima od pečene zemlje, a kasnije su ih zamijenili oni od bakra. Za proizvodnju šljivovice upotrebljavale su se sorte poput šljive bistrice koja se najčešće sadila u slavonskim krajevima, ali i brojne autohtone sorte poput bjelice, turkinje ili trnovače.

 

Zrele šljive koje bi pale sa stabla ili su se planski brale odvajale su se od ostataka lišća i peteljki te bi se iz njih izvadile tvrde koštice. Očišćene šljive stavljale su se u kace i ostavljale tri do četiri tjedna kako bi omekšale i uzavrele, a potom bi se pekle u kotlu da bi se iz njih izvukla dragocjena tekućina. Budući da je pečenje rakije proces koji traje više sati, najčešće se odvijao u društvu susjeda i prijatelja, uz obvezno kušanje prošlogodišnjeg destilata.

 

Smatra se da je slavonska šljivovica bolja što je starija pa se nakon jednostruke destilacije toči u bačve od slavonskog hrasta u kojima poprima svoju jedinstvenu aromu, zlatnožutu boju i prepoznatljiv miris domaće rakije.